Kažem, uz Božiju pomoć: ogovaranje je zabranjeno, ali je dozvoljeno u sljedećim slučajevima:

1. Žalba: to jest, pritužba na nepravdu kod vladara, pa kaže: Nepravdu mi je učinio taj i taj zbog toga da bi mu se pravda ispravila.
2. Savjet: kao savjet u braku, putovanju, partnerstvu, susjedstvu, povjerenju i slično, može spomenuti ono što zna s namjerom savjetovanja.
3. Objašnjenje mane onome ko želi da kupi nešto, pa mu to spomene, kao i ako vidi kupca kako daje prodavaču lažne novčanice, pa kaže: Čuvaj se toga.
4. Postavljanje pitanja: da kaže muftiji, Nepravdu mi je učinio taj i taj, i kako da se spasim, a bolje je reći: Šta misliš o čovjeku kojeg je nepravdu učinio njegov otac, sin ili neko od ljudi, ali izravno spominjanje je dozvoljeno do tog stepena; jer muftija može shvatiti s preciznošću ono što ne može shvatiti s nejasnoćom.
5. Sa namjerom da se zatraži pomoć od onoga ko ima moć da ga upozori.
6. Sa namjerom identifikacije: kao kada je poznat po nadimku, kao što su hromi, slijepi ili onaj koji ima neku manu.
7. Osuda onih koji su povrijeđeni od svjedoka i prenosilaca, to je dozvoljeno, čak i obavezno radi zaštite šerijata.
8. Spominjanje onoga ko javno griješi: to je onaj koji se ne skriva od toga i ne smeta mu kada se o njemu kaže da radi to i to, pa je dozvoljeno spomenuti ga onim što javno čini, a ne drugim stvarima, a ako se skriva, njegovo ogovaranje nije dozvoljeno.
9. Ogovaranje nepoznatih, nema ogovaranja osim za poznate, čak i ako ogovaraju stanovnici sela, to nije ogovaranje; jer ne misli na sve njih, već na neke, a oni su nepoznati.
10. Spominjanje mana svog brata s namjerom brige, to ne predstavlja ogovaranje, već je ogovaranje kada se spominje iz bijesa s namjerom uvrede; jer ako mu to dođe do ušiju, ne bi ga mrzio; jer mu je stalo do njega, tužan je i žali zbog njega, ali pod uvjetom da bude iskren u svojoj brizi, inače bi bio ogovarač, licemjer i onaj koji hvali sebe; jer je uvrijedio svog brata muslimana i pokazao suprotno od onoga što je skrivao i dao ljudima do znanja da mrzi tu stvar za sebe i druge, i da je od onih koji su ispravni, jer nije došao s jasnim ogovaranjem, već je to učinio u kontekstu brige i time je okupio razne vrste nedjela, molimo Allaha Uzvišenog za zaštitu.
11. Spominjanje nemorala onoga ko se protivi: kao onaj ko ima loše uvjerenje, poput onoga ko skriva novotarije i prenosi ih onome ko ga zatekne, a ako se javno ističe, on je među onima koji se ističu, kao i onaj ko moli i posti, a čini ljudima zlo. Vidi: al-Durr al-Mukhtar i al-Radd al-Mukhtar 6: 408.

To je sistematizirao Ibn Abidin u al-Radd al-Mukhtar 8: 409, pa je rekao: onome što čovjek mrzi, zabranjeno je spominjanje osim u deset slučajeva koji su dozvoljeni: žalba, savjet, osuda, objašnjenje onoga ko javno griješi, nepoznatog, i obmana za onoga ko to želi, i identifikacija, i postavljanje pitanja, i traženje pomoći kod onoga ko upozorava, i briga, i upozorenje na nemoral onoga ko se protivi, a Allah zna najbolje.